U prijavi, svaki profesor je trebao dostaviti i video svog rada, te time prikazati svoj odnos prema učenicima i način na koji prenosi svoje znanje na njih. Mreža vijeća učenika BiH, u svom obrazloženju je navela

- Mnogi profesori imaju određenu dozu humora, harizme, ogromne količine znanja, ali profesor Vedran ima i više od toga. Njegova želja je da učenici dolaze i odlaze sa njegovog časa sa osmijehom, a tim istim osmijehom im omogućuje lakše učenje njegovog predmeta i trudi se da svakome geografiju učini što više zanimljivom.



''Nakon 18 godina rada, svakako sam primijetio da sam drag djeci i da me poštuju. Ova nagrada je definitvno najveće dostignuće jednog profesora, a meni znači izuzetno mnogo i presretan sam. Ali također, ostavlja mi vječno upozorenje da moram uvijek raditi ovim načinom i sa ovom emocijom. Samo mogu reći 'HVALA DJECO''', kazao je za Source Vedran Zubić.

Posao profesora nikada nije bio jednostavan, no sada se čini kako je možda i teže nego ikada prije. Razvoj tehnologije je učinio i djeci učinio dostupnim da nađu bilo šta što ih zanima u životu, što defitnitivno uveliko otežava rad profesora. No, profesor Vedran i za to ima rješenje, zna kako zabaviti, animirati, a pritome i naučiti djecu geografiji, ali i životu.



''Današnje vrijeme nudi veću mogućnost informisanja, ali i otežava rad onih koji uče buduće naraštaje. Svako vrijeme ima posebnosti, ali u tome treba tražiti i naći pogodnosti. Nije teško sa pubertetlijama, samo treba biti iskren. Ja ne želim biti drugačiji, radim kako znam i umijem. Teško je komparirati, ali mislim da sve kolege imaju zasebne metode, te im iste naravno pristaju. Ja svoj stil života, komunikacije i priče prenosim u učionicu, jer drugačije ni ne znam. Možda se teorijska pedagogija ne bi uvijek složila sa mnom, ali razred je razred'', priča Vedran, te ističe kako nikada nije bio pristalica suhoparnog učenja i priče:

''Znam još iz svog školovanja da smo predmet vezali za profesora, a onda zbog toga, nauku smo voljeli ili mrzili. Treba uvijek biti aktuelan i vedar, jer je učionica pozorište. Ako svojom predstavom zaokupite učenike, onda ste uspjeli. Suha priča i lekcija nikad nisu najidealnije rješenje''.

Kako Vedran često voli reći, on je svojim učenicima prijatelj, drugi roditelj, pa tek onda profesor, no kako ističe, to mu nikada nije predstavljalo problem kada je u pitanju ocjenjivanje, jer se uvijek trudi biti maksimalno objektivan.

''Profesori bi trebali biti objektivni. Ipak, nismo mašine, pa tako vjerovatno donosimo ponekad nepravedne odluke i ocjene. Generalno uvijek se odvoji dio opće komunikacije sa učenicima i njihovo ocjenjivanje. Ali dosad nikad nisam imao problema sa djecom zbog toga. Valjda ih ne maltretiram mnogo, a vjerujem i da nisam strog, pitajte to moju djecu'', ističe profesor Zubić, koji često svoj predmet povezuje sa primjerima iz svakodnevnog života, te tako svojim učenicima stvara jasniju sliku i daje do znanja da geografija nije apstraktna:

''Geografija je najljepša nauka, uvijek aktualna i ima mnogo aktualnih primjera, obuhvata sve pore prirode i društva. Uvijek se dešavaju trusovi, vulkani, tsunami, priča se o promjenama klime i poplavama, ali i socijalnim problemima, od vojnih sukoba do migracija. Ja imamsreću, koju moje kolege nemaju. Svakako da prije svega procjenim razred, jer ne može sa svima isto. Morate uvijek pratiti aktualnosti i biti prisutan u tumačenju istih'', rekao je Vedran.

Profesor Zubić je jedan od onih profesora kojem ocjene nisu najbitnije, najsretniji bi bio kada u školi ne bi bilo ocjenjivanja, koje uvijek kod učenika stvara neki dodatni pritisak. On smatra da se prema učenicima ponaša kao da su mašine, kojima ispričate lekciju, a onda ih idući čas to ispitate, bez da oni imaju bilo kakvu priliku da kažu ono što žele i kako bi oni voljeli da rade.

''Svakako da treba mijenjati obrazovanje, ali ne na način degradacije nauke. Danas ste svjedoci da je manje nauke, a sve više nekih drugih stvari. Kao da nas uče da budem ograničeni i da radimo uskoprofilisane poslove. Ja razumijem kapitalističke potrebe, ali to će nas degradirati. Najviše bih volio školu znanja, bez ocjena i presije. Možda je to utopija, ali ja tome težim. Do trećeg razreda već zaborave ocjenjivanje, a ja sjedim među njima i pričamo. Tu se javlja kritički sud i razmišljanje, a to je puno važnije od suhe lekcije. Djeca čak daju sugestije o obradi nekih tema, ono što oni žele, a imam osjećaj da ih rijetko pitamo. Svi se ponašamo kao da su djeca mašine za repodrukciju lekcija. Taj sistem nije dobar. Ovaj posao je najljepši na svijetu, ali ja sam imao sreću pa radim u školi, koja mi je omogućila ovaj način rada i nije ga sputavala'', objašnjava za Source Vedran Zubić.

Svi koju poznaju profesora Vedrana, znaju da su i njegovi roditelji bili prosvjetni radnici, koji su također kao i Vedran bili omiljeni među učenicima. Genetika je genetika, ipak.

''Moji roditelji su prosvjetni radnici i esnaf nam je u krvi. Ne znam da sam svjesno preuzeo neke njihove fazone i načine rada, ali genetika i indoktrinacija su svoje odradili. Naravno nosite i breme uspjeha roditelja, tako da ova moja nagrada je svakako i njihova'', istakao je za kraj najbolji profesor u našoj državi.


(Amila Alijagić)