U ovoj utakmici, po prvi put na klupi Slobode je sjedio Slavko Petrović. Čovjek koji je do neki dan vodio Željezničar. Čovjek čija igra, meni lično se nije sviđala, jer volim napadački fudbal, mrzim 'parkiranje autobusa'. Ali to sam bila samo ja i moje subjektivno mišljenje.

Da sam željela da Željezničar igra ljepši fudbal - Naravno da jesam. Da je Slavko Petrović bio više učinkovit, nego što nije - Jeste. Digao je klub iz ponora, pa skoro do osvajanja titule. Ako je dogovor sa Upravom bio titula, on nije uspio, u redu je da dobije otkaz.

Vraćamo se na neka prošla vremena, no sadašnja situacija to zahtijeva od nas. Slavko Petrović nije dobio otkaz nakon što nije uspio osvojiti titulu, nije dobio ni prije, a ni poslije Evrope. Naprotiv, dobio je apsolutnu jednoglasnu podršku kluba i ljudi koji njime rukovode. Slavko Petrović je otkaz dobio samo nekoliko sati prije početka prvenstva, nakon što je sve pripreme odradio sa igračima i konačno dobio vrijeme da ih uigra onako kako on to zaista želi, jer u toku prvenstva je više morao improvizirati onim na šta je stigao.

A onda večerašnja utakmica. Iako je Željezničar bio u jako dobrom nizu, a Sloboda sve suprotno, bez ijedne pobjede na domaćem terenu, ovakav ishod je zaista bio očekivan. Iz više razloga.

Jedan od njih, ako ne i najveći je taj što u ovoj ligi niko, pa možda ni sam Adžem, ne poznaje ekipu Željezničara kao Slavko Petrović. Baš zbog toga što ih je on pripremio za ovu sezonu, jer koliko god Adžem radio na taktici, postavkama i igri, još je tu ostalo Slavkovog pečata.

Druga stvar, ako se mene pita, možda i ključna. Sport je najpravednija stvar na svijetu. On ti uvijek sve vrati. Odmah, ili sa odgodom. Ili ti jednostavno nastavi vraćati, sve do onog trenutka kada odlučiš promijeniti neke stvari. Pokajati se za neke grijehove. Priznati da je sport ipak iznad tebe, mene, iznad svih nas.

Kukavički i jadnički bijeg hrvatskih reprezentativaca

Mnogo vas je koji se sjećate Eurobasketa ’95. u Grčkoj. Tada je Jugoslavija predvođena Sašom Đorđevićem i Vladom Divcem osvojila taj Eurobasket, pobijedivši u finalu strašnu Litvaniju. Tada je Hrvatska stajala na najnižem postolju. Doduše, jako je kratko stajala. Kada je oficijelni spiker u dvorani najavio zlatne Jugoslovene, reprezentativci Hrvatske su, po naredbi iz Zagreba, demonstrativno sišli sa svog postolja i napustili dvoranu.

Iako vjerujem da mnogi od tih hrvatskih reprezentativaca nisu to željeli, državni vrh ih je natjerao na to. Natjerali su ih da naprave najgori, najružniji, najporažavajući potez u historiji sporta. Bilo šta drugo da su uradili, bilo bi manje sramno od tog kukavičkog i jadničkog bijega.

A onda je došlo vrijeme da im SPORT vrati za to, ili jednostavno nastavi vraćati, sve do jednog trenutka, kada pomisli da ih je dosta kažnjavao. Kako su Hrvati, tog jula 1995. sišli sa postolja, više nikada do danas se na njega nisu vratili. Nisu znali biti veliki u porazu, uradili su jadnički i kukavički potez, nepoštivajući svog protivnika, ma ko on bio, a onda im je sport vratio tako što ih nikad više nije vratio na to postolje, na kojem su te noći imali priliku malo duže stajati, nego što su to učinili.

Kukavičko i jadničko tjeranje Slavka Petrovića

A sada da to povežemo sa Željom, Slavkom Petrovićem, Slobodom i večerašnjim porazom. Slavko Petrović je, kako već rekoh, dobio apsolutnu jednoglasnu podršku kluba, a onda je otjeran samo nekoliko sati pred početak prvenstva. Iznenadno, neočekivano i na kraju krajeva, jako ružno.

Onda se desilo ono što se moralo desiti. Taj Slavko Petrović se na sportski način želio osvetiti za ono što su mu uradili. Učinio je to na najbolji način. Porazio je i oduzeo bodove onima koji su ga, slobodno mogu reći, kukavički otjerali prije samo nekoliko mjeseci.

Ni to nema veze sa svemirskom ravnotežom. Jednostavno je tako. Sport je najpravednija stvar na svijetu. Ukoliko ga ne poštuješ, ili ne poštuješ svoje protivnike, sve će ti se vratiti. Jer poštovati sport i sve one koji se njime bave, koji ti u jednom trenutku valjaju, ili su bolji od tebe je nepisano pravilo.

Jer sport ti uvijek sve vrati. Sad ili sa odgodom. Nije bitno. Samo je potrebno naučiti poštovati ga i biti veliki i u porazu i u pobjedi.

(Amila Alijagić)