Radman je izjavio: "Da nije bilo Hrvatske, ne bi bilo cjelovite, suverene i nezavisne Bosne i Hercegovine. To je činjenica." Također je dodao da je neprihvatljivo i neutemeljeno izjednačavati Hrvatsku sa Srbijom kao agresorom u BiH, pojašnjavajući kako "hrvatsko stajalište počiva na međunarodnom pravu."

Međutim, potrebno je podsjetiti Radmana na presude Međunarodnog suda u Hagu, posebno one u slučaju Mladen Naletilić Tuta i Vinko Martinović Štela, koje jasno govore o ulozi Hrvatske u agresiji na BiH.

U toj presudi, Međunarodni sud je nedvojbeno utvrdio da je Vojska Hrvatske (HV) 9. svibnja 1993. godine sudjelovala u napadu na istočni dio Mostara i u počinjenju zločina nad muslimanskim stanovništvom u tom području.

Presuda također potvrđuje da su, unatoč negiranjima hrvatskih političkih dužnosnika, međunarodni promatrači PMEZ-a i UNPROFOR-a zabilježili prisutnost i direktnu intervenciju snaga HV-a u BiH, posebice u Mostaru tijekom cijele 1993. godine.

Sud je saslušao brojna svjedočenja i dobio mnoge dokumentarne dokaze koji potvrđuju prisutnost vojnika i jedinica HV-a na teritoriju Bosne i Hercegovine u kontekstu sukoba između HVO-a i Armije BiH (ABiH). Postoje brojni dokumenti Ujedinjenih naroda koji osuđuju prisustvo HV-a u tom području. Vijeće sigurnosti UN-a je još 1992. godine usvojilo rezolucije koje su zahtijevale prekid svih oblika vanjskog miješanja i povlačenje svih stranih snaga, uključujući elemente HV-a, ili njihovo stavljanje pod kontrolu Vlade Republike Bosne i Hercegovine.

Početkom 1994. godine, generalni sekretar UN-a izvijestio je Vijeće sigurnosti da Republika Hrvatska podržava HVO, posebno navodeći da HV direktno podržava HVO u pogledu ljudstva, opreme i naoružanja, procijenivši da se u BiH nalazi između 3.000 i 5.000 regularnih vojnika HV-a, što odgovara broju vojnika triju hrvatskih brigada.

Vijeće nije prihvatilo verziju događaja prema kojoj su neki pripadnici HV-a u BiH bili dobrovoljci, već je zaključilo da je Hrvatska organizirala njihovo slanje i pokušavala prikriti njihovo prisustvo tako što je tražila od njih da zamijene svoje uniforme i oznake onima HVO-a. Sud je primijetio da su snage HV-a u BiH zadržale svoja prava kao pripadnici HV-a, uključujući i pravo na mjesečnu plaću.

Vlada Republike Hrvatske priznala je prisutnost regularnih jedinica HV-a i izjavila da će organizirati njihovo povlačenje, navodi se u presudi Naletiliću i Martinoviću. Vijeće je također zaključilo da je sukob između HVO-a i ABiH postao međunarodni zbog intervencije snaga Republike Hrvatske.

Dalje, presuda potvrđuje da je Republika Hrvatska financirala i osiguravala vojnu opremu za HVO tijekom sukoba s Armijom BiH. Dokazi pokazuju da je pomoć u smislu vojne opreme bila značajna.

Ministar obrane Republike Hrvatske Gojko Šušak izjavio je da je Hrvatska dostavila opremu u vrijednosti od najmanje 100 milijuna dolara na ta područja. Slobodan Praljak priznao je da su vojnici HVO-a slani na obuku na vojnu akademiju HV-a.

Vijeće je zaključilo da je Republika Hrvatska sudjelovala u organizaciji, planiranju ili koordinaciji vojnih operacija u sukobu između HVO-a i ABiH. Republika Hrvatska i HZ-HB imali su zajednički cilj priključenja hrvatskih provincija BiH jedinstvenoj hrvatskoj državi. Predsjednik Hrvatske Franjo Tuđman izjavio je da je pomoć i angažman Hrvatske u Herceg-Bosni bio ključan za buduće granice Hrvatske države.

Presuda u predmetu Prlić i ostali potvrđuje da su Franjo Tuđman, Gojko Šušak i Janko Bobetko sudjelovali u udruženom zločinačkom pothvatu (UZP) s ciljem stvaranja velike Hrvatske u granicama Banovine iz 1939. godine, što je uključivalo etničko čišćenje muslimanskog stanovništva.

Dakle, Bosna i Hercegovina opstala je zahvaljujući Armiji RBiH, a ne Hrvatskoj. Hrvatska je, zajedno sa Srbijom, bila strana agresora, što potvrđuje i potpis u Dejtonu, gdje se Hrvatska obvezala zaustaviti vojnu agresiju na BiH.