“Nisam malo grešaka u životu napravio, ali uvjerljivo najveću sam donio prije pet godina, kada sam odlučio da se odreknem normalnog života, i idem popravljati onu sramotu koja je stajala u Potočarima cijelih 15 godina. Kako sam samo bio glup, vjerujući da imam pravo i mogućnost da u ime ljudi kojima dugujem život, nešto pokušam promijeniti”, naveo je.

Potom je dodao:

“Odakle mi tačno pravo da mislim da mladići i djevojke koji su kao djeca preživjeli pad Srebrenice imaju pravo na nešto više od freze i plastenika? Odakle mi pravo da mislim da i oni imaju pravo na budućnost i da mogu odlučivati o svojoj sudbini? Odakle mi pravo da nas stavljam na svjetsku mapu, kad je praksa pokazala da je “mirnije” kad je Memorijalni centar mezarje u provinciji? Odakle mi ideja da imam pravo odbraniti svoj fizički integritet”.

Između ostalog, naveo je kako ništa nije dovijeka.

“Odakle mi pravo da mislim da mi je stalo do Memorijalnog centra više nego ljudima koji su i 1995. kao i danas među nama tražili razloge što smo onako satrveni? Mogao bih ovako do ujutro, ali i ovo je dosadno. Da mogu ponovo da biram, ne bih nikad ponovo donio takvu odluku. Ali, živimo u svijetu posljedica. Nasreću, ništa nije dovijeka, pa tako ni ovo”, zaključuje Suljagić.